Izdašan glazbeni kolaž

Ovogodišnje 44. izdanje festivala Večeri na Griču započelo je upornom kišom koja je 4. srpnja onemogućila svečano otvaranje i velebnu izvedbu Mozartova Rekvijema, u čast prerano preminulom Saši Britviću (1965–2015), našem svestranom umjetniku, dirigentu, profesoru i suosnivaču Zagrebačkog baroknog festivala, Korčulanskog baroknog festivala Korkyra te Hrvatskog baroknog ansambla. Zbog velikog broja izvođača i njihovih obveza, alternativni prostor i dan nisu dolazili u obzir, pa je nastup renomiranih solista Ivane Srbljan, Darije Auguštan, Roka Radovana, Luciana Batinića, Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, Zagrebačke filharmonije i maestra Tončija Bilića odgođen za početak rujna. Zasad neodređen termin stoga je samo ublažio nezadovoljstvo poklonika festivala, barem idućih pet dana koliko je trebalo proći do 9. srpnja i drugog koncerta u Klovićevim dvorima, gdje se u savršenim vremenskim uvjetima Zagrebu predstavio francuski ansambl Thomas Dunford & Friends.

Thomas Dunford / Izvor Večeri na Griču

Njihov izdašan glazbeni kolaž, nazvan The Other Side, definirala je jedinstvena fuzija klasike, jazza i popa, bogato protkana improvizacijom, poezijom i spontanošću uglavnom vođe ansambla, francuskog lutnjista, skladatelja i dirigenta Thomasa Dunforda (1988), brižno školovanog na Pariškom konzervatoriju u klasi Charles-Edouarda Fantina, na Schola Cantorum u Baselu kod Hopkinsona Smitha te na majstorskim tečajevima kod uglednih lutnjista poput Rolfa Lislevanda, Juliana Breama, Paula O’Dettea i drugih. Dunford je doista u Zagreb doveo svoje prijatelje: pjevača i gitarista Victora Marichala, udaraljkaše Keyvana Chemiranija i Stephana Gallanda, s kojima ipak nije mogao dosegnuti najvišu umjetničku razinu, zbog koje je u svijetu toliko cijenjen, a koju redovito postiže s gudačkim kvartetom iz redova značajnog baroknog francuskog ansambla Les Arts Florissants i sjajnom francusko-talijanskom mezzosopranisticom Leom Desandre. Ovako je fuzija (bez nužnog basa) bila neizbježna i tek natprosječna, ponajprije u koautorskim skladbama Thomasa Dunforda i njujorškog kontrabasista Douglasa Ballietta u čijim je izvedbama većina auditorija osjetila ugodu. Prema riječima prisutnog autora, te su skladbe, poimence That’s So You, We Are The Ocean, Love Will Find A Way i Trust The Wind, istraživale skrivene dimenzije stvarnosti i ljubavi te duboku povezanost kroz moć glazbe.

Međutim, za Dunfordov nevjerojatan osjećaj za puls, dinamiku, melodiju, kao i briljantnu, izvanredno dirljivu interpretaciju, trebalo je biti strpljiv i vrebati solističke dijelove baroknih i renesansnih uspješnica Johna Dowlanda, Henryja Purcella i Joana Ambrosija Dalze. Jer, u njima je tek Dunford do krajnosti rezolutno i muzikalno predočio Dowlandov kultivirani, melankolični stil polifone estetike kasne renesanse (Come Again), galijardu, živahnu plesnu formu trostrukog metra s varijacijama (The King Of Denmark, His Galliard), Purcellov ponavljajući basovski uzorak (Music For A While) iz scenske zbirke Oedipus, Z 583, i Dalzin doživljaj španjolskih utjecaja na izvorni talijanski ples iz 16. stoljeća (Calate ala spagnola). Svoje vrhunce dostigli su i nadahnuti udaraljkaši, prvenstveno u Chemiranijevoj autorskoj skladbi Dawâr koja je obilovala solističkim pasažima za zarb, ili tombak, autentični iranski bubanj s peharom, vodeći u skupini perzijskih udaraljki. Njime je naime na samome početku skladbe Chemirani, glazbenik iz istoimenog obiteljskog perzijskog ansambla, potaknuo klasičnog udaraljkaša Gallanda na svojevrsni dvoboj imitiranja sve složenijih ritamskih struktura koji je završio najizdašnijim aplauzom tijekom koncerta.

Takvim odobravanjem nisu se mogle pohvaliti blistave interpretacije odabranih pjesama Beatlesa i Johna Lennona, Something, Let It Be i Imagine, obojene ljubavnom tematikom, snovitim ozračjima i konceptom pozitivne molitve. Molitvu je u repetitivnom smislu donijela i Gayatri Mantra u koju je spretni i zaigrani Dunford uvrstio citat Bachova Preludija iz Suite za violončelo solo br. 1 u G-duru, BWV 1007, kao najčišći ukras harmonijski monotonoj svetoj izjavi.

Bogat program u nastavku je sadržavao i skroman skladateljski doprinos Victora Marichala (Stars Are Holding You), možda pola sata nakon najuzbudljivije interpretacije, odnosne na bezvremensku McCartneyjevu pjesmu Blackbird, dovoljno inspirativnu i za slojevitu Dunfordovu predodžbu, ispunjenu baroknom ornamentikom, indijsko-američkom melodikom i vokalnom improvizacijskom tehnikom nedostižnog Bobbyja McFerrina. Blackbird se na taj način izdvojio iz cijelog rasporeda, u skladu s naslovom The Other Side koji je mogao označavati i drugo lice karizmatičnog Thomasa Dunforda, voditelja prestižnog baroknog ansambla Jupiter i skupine simpatičnih, slučajno okupljenih prijatelja.